- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pravnim aktima 1793, 1794. i 1796. godine Porta je dala konačan oblik knežinskoj samoupravi u Beogradskom pašaluku, ali nije bilo ni vremena, niti su novi nemiri dopuštali, da se ona ustali i razvije do krajnjih granica svojih mogućnosti. U jednom pravcu, a vrijeme će pokazati da je baš taj pravac posebno važan, samouprava je dala značajne rezultate. U sukobima protjeranih janičara i vidinskog uzurpatora Pazvan Oglua sa beogradskim vezirom, važan činilac bili su srpski odredi, koji su brojali do 16.000 vojnika. Ta srpska vojska u turskoj službi imala je svoju organizaciju, na čelu sa bimbašom Stankom Arambašićem. Njegovo prezime ukazuje na hajdučku prošlost predaka. Niže starješine bile su harambaše i bimbaše. O njima su brinuli nahijski knezovi, a bili su pod zapovjedništvom beogradskog vezira i njegovih vojskovođa. Briga knežinske organizacije za srpske odrede nije bez značaja za potonje ustaničke događaje. Na ovaj način proširena je knežinska autonomija, bez obzira na to što su se srpski odredi neposredno borili za turske interese, a posredno za svoja samoupravna prava.
Karađorđev život za vezirovanja Hadži Mustafa-paše bio je ispunjen radom na topolskom imanju i povremenim učešćem u srpskim odredima. Krajem 18. vijeka sjeverne provincije Turskog carstva našle su se u tipično građanskom ratu. Turci, muslimansko stanovništvo i hrišćani Balkana nalazili su se u vojskama obiju zaraćenih strana – i turskih odmetnika i Porte. Uzmimo kao primjer samo ratovanje Hadži-Mustafa-paše i Pazvan Oglua. Srba, Turaka i Bugara bilo je u objema vojskama. Nije stoga sporno Karađorđevo učešće u vojsci beogradskog vezira, već samo čin koji je dobio. Većina memoarista navodi da je u vojsci bio najistaknutija ličnost poslije Arambašića, ali da nije htio da primi nijedan čin, što je malo vjerovatno. Stoga bi trebalo pokloniti povjerenje Jovanu Hadžiću koji kaže da je Karađorđe bio predvodnik jednog odjeljenja, odnosno buljubaša. On je već tada bio poznata ličnost, ali je pretjerano svrstavati Đorđa odmah do Arambašića. Izvori bilježe Karađorđevo učešće u sukobima s Pazvan Oguluovom vojskom kod Jagodine (1796), Požarevca i Smedereva (1798). On je tada zapazio neiskrenost beogradskih Turaka prema Srbima, iako su ratovali na istoj strani. U jednoj bici Tuci su pucali Srbima u leđa, a oni im to nijesu zaboravili. Nekima je smetalo Karađorđevo isticanje, a posebno jedan obračun s razularenim Turcima kod Smedereva. Poslije ubistva Stanka Arambašića (1798), ubijen kad i Riga od Fere, možda i pod tim utiskom, među onima koje je trebalo smaknuti našao se i naš junak. Osjetivši opasnost on se čuvao i „niti je više smio ići ni u Beograd niti u drugu koju tursku varoš”. Ostalo je u predanju da su Turci poslali čak i četu vojnika da pogubi Karađorđa u Topoli, ali je on uspio da umakne. Predvodnik ekspedicije pravdao se kragujevačkom muselimu: „Je..m mu šećer, ko će džavola naći, nema ga”.
Radi naplate nekakvog duga Krađorđe je morao da ode u Rudnik sa Gajom Pantelićem. Dok su Turci premišljali na jednom poljančetu, bacajući kamena s ramena, kako da ga uhvate i pogube, upozorio ga je, u mehani, prijatelj Nikola Rakić, na opasnost. On i Gaja vješto su zgrabili svoje kobile, ždrepce nijesu smjeli jahati, spustili se niz rudničke obronke do Jasenice i umakli. Kad su Turci stigli, a ono: „nema Karađorđa”. Hajdučki osjećaj za opasnost i spretnost da se ona izbjegne spasli su mu više puta život, prije 1804. godine. Njega je zaista bilo teško zateći neoprezna. Nevjera u Turčina i hajdučka opreznost omogućili su mu da se provuče kroz brojne zamke lukavih Turaka. To nije nevažna osobina za posao koji će mu nametnuti božje proviđenje 1804. ljeta.
Iz ovog razdoblja poznat je još jedan događaj, iz njegovog porodičnog života. Uoči odlaska na Smederevo, sa odredom, gdje ga je pozvao bimbaša Stanko Arambašić, umro mu je najstariji sin Sima (1798). Memoaristi ništa drugo ne kazuju sem da je otac, iako u žalosti, morao da ide na vojnu.
Ugarske vlasti su još krajem 18. vijeka uočile da Srbi i od dobrih i od zlih hajduka stvaraju velike heroje. U vrijeme vezirovanja Hadži Mustafa-paše, kad Karađorđe nije hajdukovao, ili nam to nije poznato na osnovu izvora, hajdučija u Beogradskom pašaluku nije prestajala, ali je bila slabija nego u vrijeme prethodnog rata i dahijske strahovlade. Borbe protiv janičara i Pazvan Oglua, prolazak turskih trupa kroz Srbiju i nasilja koja su pri tome činili, bili su dovoljan podstrek za porast hajdučije. Ona je bila rasprostranjena s obije strane Save i Dunava. Hajdučke družine iz Srema i Banata prelazile su u Srbiju pred austrijskim potjerama, a iz Pašaluka odlazile su na sjever gonjene turskim teftišima. Obije vlasti nastojale su da hajdučiju iskorijene, pa su pohvatane hajduke predavale drugoj strani. Zarobljeni hajduci, posebno harambaše, ubijani su. Beogradski vezir davao je oproštaj onim hajducima koji bi pristupili srpskoj vojsci i borili se protiv sultanovih odmetnika. A kada su 1801. godine život pašin ugrozile dahije, on je, u dogovoru sa Petrom Ičkom i uz pomoć hajdučkih četa, odlučio da se obračuna s janičarima.
(NASTAVIĆE SE)